Povijest i zemljopisni položaj

Raspad neolitskih skupina i početak novog, metalnog doba, u našim je krajevima, uvjetovan u prvom redu velikom seobom Indoeuropljana koja se desila u zadnjim stoljećima III. i na prijelazu u II. milenij prije Krista. Ova velika seoba se, kao i ostale i prije i kasnije, također odvijala u valovima, pa je njen treći i posljednji val, dovršio zauzimanje prostora između Save i Jadranskog mora. Od tog trenutka miješaju se kulture starosjedilaca i doseljenika, nastaju novi tipovi naselja, gradine, i izrazito zatvorene društvene zajednice. Kao tipičan primjer takve brončanodobne kulture, izdvaja se, u ovim krajevima dominantna «Cetinska kultura» uglavnom u srednjoj Dalmaciji, i u nekim segmentima dosta joj slična «Posuška kultura», rasprostranjena uglavnom po Hercegovini, Duvanjskom polju, srednjoj i dijelu sjeverne Dalmacije.

U brončano je doba, može se slobodno reći, bujao život na prostoru općine Posušje u prilog čemu svjedoče i brojni lokaliteti i naselja iz ovog razdoblja na prostoru Općine, njih čak 32.

Željezno doba (8. st. pr. Kr. – 9. g. nakon Krista) je vrijeme završetka oblikovanja Ilirskih plemenskih zajednica, njihovih doticaja putem trgovine s Italskim poluotokom, Grcima, i brojnim i krvavim ratovima s Rimljanima. Prostor općine Posušje je pripadao ilirskom plemenu Delmati. Delmati su bili izrazito stočarski i ratnički narod, u nizu ratova tijekom II. i I. stoljeća pr. Kr., pružali su otpor velikoj Rimskoj državi. Ni Gaju Juliju Cezaru nije pošlo za rukom poraziti ih.Tek je to uspjelo, prvom rimskom imperatoru Oktavijanu Augustu. Rimljani su kasnije čitavu pokrajinu, mnogo veću od Delmatske zemlje, nazvali Dalmacija (Dalmatia).

Iz željeznog doba na prostoru općine Posušje postoji čitav niz gradina, tipičnih naselja Delmata, a preko današnjeg Posuškog i Virskog polja se pretpostavlja da je išao važan trgovački put od trgovačke luke Narona (Vid kod Metkovića) do glavnog Delmatskog centra Delminium u Duvanjskom polju. U prilog ovoj činjenici svjedoči novac «Drahma Dyrahija» pronađen u Viru.Ugledni arheolog Zdravko Marić je ustvrdio da se u Viru nalazi jedno od najvažnijih kulturnih nalazišta cijele delmatske zemlje. Drugi ugledni arheolog Borivoj Čović, područje je Posušja, svrstao u «centralno ilirsko područje».

Rimljani su , nakon što su zauzeli ove krajeve, svoja naselja razvijali u blizini prijašnjih ilirskih naselja. Naselja su povezivali svojim poznatim cestama čiji su rijetki ostaci danas vidljivi na prostoru općine Posušje. Kao siguran i potvrđen pravac dokumentirana je rimska cesta Gradac – Tribistovo – Poklečani – Petrovići. S druge strane po tvrdnjama arheologa Ballifa i Patscha, Vinjani su bili važno cestovno čvorište. Iz Vira, kao siguran ucrtan je cestovni smjer ispod Zavelima ka Vinici i dalje prema Aržanu.

U vrijeme Rima na prostoru čitave općine Posušje postoje naselja, utvrde i grobišta. Od naselja je, po svemu sudeći bio najvažniji Gradac, gdje su postojale dvije utvrde i naselje, te poznata kasnoantička kršćanska bazilika (IV. – V. stoljeće), dok je na prostoru Čitluka, u Dočićima, postojala rimska Vila Rustica. Na prostoru Čitluka, u blizini Orlovog kuka, također se nalazila rimska utvrda kao i u Plišivici na Vinjanima, dok je u Viru takva utvrda bila na lokalitetu Gradina iznad Glavice. U Tribistovu su se nalazile dvije rimske utvrde kao i u Sutini u Rakitnu, dok je u Petrovićima postojala utvrda i bazilika. Na prostoru Zagorja su pak pronađeni novci careva Konstantina I. i Valensa.

U 7. stoljeću su se na povijesnoj pozornici pojavili Hrvati, osnivaju svoje prve kneževine, a zatim u vrijeme Tomislava i moćnu Kraljevinu Hrvatsku. Posušje je kao i čitava Hercegovina u ovo vrijeme pripadao Kraljevini Hrvatskoj o čemu između ostalog svjedoče i starohrvatski grobovi oko ranokršćanske bazilike u Gracu. Treba ipak upozoriti na mizerna istraživanja vezana za razdoblje ranog srednjeg vijeka u Posušju.

U kasnijim razdobljima, razvijenog i kasnog srednjeg vijeka, Posušje je uglavnom pripadalo velikaškoj obitelji Nelipića iz Sinja, a njihova vlast se vjerojatno nad ovim krajem povremeno mijenjala s bosanskom vladarskom obitelji Kotromanića. Tako se i ime Posušje u pisanim dokumentima prvi put spominje 1378. godine u opisu sabora koji je sazvala Margareta, udovica plemića Ivana Nelipića kojeg je vlasništvo bilo i Posušje. Drugi put se Posušje spominje 1403. godine u jednom dokumentu vezanom za trgovačke odnose Dubrovčana i Bosne. Značajan je treći spomen Posušja iz 1408. godine u jednoj povelji bosanskog kralja Ostoje gdje se Posušje naziva Župom. Tom prilikom kralj je Ostoja Posušje darovao plemićkoj obitelji Radivojevićima. Kasnije vrijeme vezano je za slabe bosanske kraljeve i moćnog hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog, te za otpor hrvatskog plemstva prema istom kralju. Feudalna anarhija razdirala je hrvatske krajeve, pa su Osmanlije prilično lako 1463. godine zauzeli Bosnu.

Hercegovinu su Osmanlije potpuno zauzeli 1482. godine padom Herceg – Novog, no, godina pada Posušja pod tursku vlast vezana je za godinu velike krbavske bitke, 1493. godinu.

Posljednje naselje Posušja koje je ujedno i posljednje u čitavoj Hercegovini palo pod Osmanlije jest Vir. Branitelji Vira imali su dobro utvrđen lanac obrambenih utvrda iznad Vira i hrabro su se odupirali sve do 1513. godine.

Prvi spomen Hercegovačkog sandžakata potiče iz jedne vijesti s kraja veljače 1470. godine, s osmanskim osvajanjima širio se i prostor ovog sandžakata koji je bio u sastavu Rumelijskog ajaleta sve do 1580. godine kada je ušao u sastav tada novoosnovanog Bosanskog pašaluka i tako ostao do 1833. godine. Sandžake su Osmanlije dalje dijelili na manje upravne oblasti, kadiluke i nahije. I u posuškom kraju zavedena je uprava kao i ostalim dijelovima Osmanskog carstva, sva zemlja postala je vlasništvo sultana koji ju je dijelio svojim zaslužnicima. Iz tog razdoblja potječe i ime naselja Čitluk. Posuški kraj je za kasnijih oslobodilačkih ratova tijekom 17. stoljeća, postao graničnim područjem između Osmanskog carstva i Venecije, i kao takav je zadobivao velike rane.

1878. godine, nakon hercegovačkog ustanka protiv Turaka u kojem je sudjelovao i Posuški kraj, i nakon Berlinskog kongresa, austrougarska vojska, koju su većim dijelom činili Hrvati, a vodili su je i hrvatski generali Josip Filipović i Stjepan Jovanović, zauzela je Bosnu i Hercegovinu. Austrougarska je uspostavila najprije protektorat a zatim je 1908. izvršila i aneksiju Bosne i Hercegovine. Austrougarska vlast je radila na poboljšanju gospodarskih prilika u zemlji isto kao i na razvoju školstva. Tako je 1886/87. otvorena Osnovna škola Rakitno u Poklečanima, Osnovna škola u Viru počela je s radom školske 1903./04., nalazila se iznad Megdana, kasnije su otvarane škole u Posušju, Gracu i ostalim naseljima. Posebne zasluge za opismenjivanje posuškog stanovništva ima fra Didak Buntić.

1918. godine Posušje je postalo dio Kraljevine SHS kasnije Jugoslavie. 1939. godine sporazumom Cvetković-Maček stvorena je Banovina Hrvatska u koju je ušao i posuški kraj. Za vrijeme NDH 1941- 1945., područje današnje općine Posušje podijeljeno je između dviju velikih župa; Velika župa Hum i Velika župa Lašva-Pliva.